Dodju takvi dani...
Usrani, odvratni, crni, ruzni, zajebani.
Taman u ono vrijeme kad mi oni leptirici ponosno trepere po glavi i one ptice pjevaju neke shalala pjesme.
E baš onda dodju ti dani kada nemam na koga da se oslonim,
i kada nema onih ljudi koji su bas juce bili na ovom istom mjestu gde sada stojim sama.
Licim sebi na neku dosadnu majku koja zvoca nad glavom svog djeteta
i prijeti mu nekom surovom buducnoscu,
jer je neke stvari uradilo u pogresno vrijeme na pogresnom mjestu.
Ponavljam sama sebi kako je neke stvari trebalo uraditi ranije, kako je sada kasno i svu tu krivnju vjesto guram u dzep moleci se da odatle ne izlazi.
I ljuta sam.
Na sebe, na sve, pa cak i na njega.
Bas onog koji nikada moju ljutnju nije izazvao.
Rijeci su ponekad sve sto imam.
A trenutno se osjecam kao da nemam nista. Ni njega cak, ni nju.
Nemam ni ona ledja na koja sam se uvijek oslanjala i koja su mi pruzala podrsku.
Ni to nemam.
Sama.
Te cinjenice me uzasno nerviraju i dizu pritisak u mojoj glavi.
Ne mogu vise.



"Dan kao svaki dan samo je tuzan i bezvredan
Mnogi su slepi ne vide da treba da se probude
Mnogi cute i trpe sve al' ja sam protiv sudbine
Pokusavam ali ne ide jer mnogi cute i trpe sve!"







Cisto da nesto napisem jer me nesanica tjera na suocavanje sa emocijama!